ponedjeljak, 21. srpnja 2014.

IN MEMORIAM: Umro je Vladimir Pokrajac – umjetnik otkrivanja izvora vode


IN MEMORIAM: Umro je Vladimir Pokrajac – umjetnik otkrivanja izvora vode

Samo dobri poznavatelji vode i njezinih tokova znaju jednu neobičnu a, naizgled, beznačajnu karakteristiku vode:  ako voda teče između dva obronka od kojih je jedan manje strm a suprotni strmiji, voda će se uvijek prikloniti strmijem obronku. Sada, ako je taj strmi obronak gotovo okomit na vodeni tijek kao u slučaju toka Krke pod okomicom kninske tvrđave, tada  voda doslovno oplahuje strmi obronak a „bježi“ od onog blagog.

Ljudi, za razliku od vode, nisu tako inteligentni. Češće ih privlači blagost i nekarakternost za razliku od stamenosti i čvrstoće; slabiće oplahuju radije no one koji stoje uspravno.

Kada sam upoznala Vladimira Pokrajca, rekli bi ljudi, bilo je već prekasno. Prekasno za sve ono što sam ga htjela pitati i prekasno za vidjeti ga kako radi na terenu. A radio je slijedeće: u 25 godina svoga rada našao je preko 1000 izvora žive vode za potrebe domaćinstava u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj. Tek što smo pitali prvog slučajnog prolaznika u Biskupiji tko je najbolji rašljar kninske krajne, bez zadrške je odgovorio, Pokrajac iz Knina. „I meni je naš'o vodu.“ Ni prvi ni posljednji čovjek koji mi je u zadnja dva mjeseca hvalio Pokrajca iz Knina. I nazvala sam ga. „Dođite gospođo slobodno pa ćemo na teren da Vam pokažem kako radim.“ No kada sam došla u posjet barba Vlado je sjedio u stolici poduprt sa puno jastuka i jedva je disao. Odmah sam promislila da od izlaska na teren neće biti ništa do daljnjega što i nije bila, pokazalo se, nikakva šteta jer je barba Vladin um bio takve bistrine da sve ono o čemu je pričao ostane trajno urezano u moju memoriju bez izlaska na teren. Pokazivao je, s ponosom, svoje različite rašlje; od sofisticiranih Farkaševih radiestezijskih setova do posve običnih metalnih opruga. Sve su ludovale u njegovim rukama! Nikakvu informaciju nije zadržavao za sebe. „Gospođo pišite ovo, nabavite ove knjige, pogledajte ovaj video. A kada idući put dođete, dođite sa velikim autom da mogu lakše sjesti pa idemo na teren. Pokazat ću Vam kako radim.“ Sjećao se čak točne stranice Pelagićevog riječnika od 300 stranica na kojoj piše o vodama. I provjerila sam. 17. Stranica – O VODAMA. Takva je bila Vladina memorija.

Fascinirana, dolazila sam i drugi i treći put. Nikada međutim sa većim autom jer sam procijenila za razliku od barba Vlade, da on na teren više neće skoro ne desi li se medicinsko čudo. A čudo bi podrazumijevalo da mu se prestane sakupljati toliko vode oko srca koja mu je cor divinum postepeno pretvarala u cor bovinum. No voda hoće što voda hoće a ona i on cijeli su život proveli u čudesnoj simbiozi; vladao je Vlado vodom ali vladala je i voda Vladom, uvijek se priklanjavši onima koji čvrsto stoje. Zato bi se od srca nasmijao kada bih mu rekla da ga voda toliko voli da ga guši. Baš kao i neke ljubavi čudne.

Drugi put je i Vlado zaključio da nije baš pametno izlaziti na teren i to samo zato što sam ja došla sa malim autom. Idući put, obećala sam mu, dolazim sa velikim i krećemo. No dobro, kada ste već prevalili put vidite kako reagiraju te rašlje u mojim rukama. I jedva se Vlado pridigao na noge od kojih je jedna kraća cijeli život i sa običnom oprugom krene put televizora a rašlja, poput najjače nategnute opruge, priljubi mu se na prsa. Nije bilo načina da odvojiš njega i rašlju. „Samo probajte gospođo zaustaviti ovo njeno gibanje. Probajte sa obe ruke ako uspijete.“ I probala ja, nadobudna, zaustaviti rašlju u njegovim rukama sa obe svoje snažne ruke – posve bezuspješno. A Vlado se samo smijao. Sjetio se policajaca koji su se pojavljivali nekoliko puta na njegovim vratima sa radnim nalogom „privesti šarlatana“ a uvijek bi mu, priča Vlado, na kraju „istrage“ oni morali platiti janjetinu. I smije se!

Treći sam ga put posjetila prema dogovoru jednog popodneva u 15 sati. „Ovaj put“ – rekao mi je na telefon – „stvarno idemo na teren. Dosta je bilo teorije.“ Kada sam došla, njegova supruga Ana mi se ispričala što smo uzalud putovali iz Splita. Vlado je imao respiratornu krizu i odvela ga je Prva Pomoć prije dva sata.

Četvrti put sam ga posjetila u kninskoj bolnici. „Pa Vlado što radite više u bolnici toliko dana?“ – nastojala sam ga razveseliti. „Zašto nećete sa nama na tvrđavu da popijemo kavu?“ Nasmijao bi se: „ E rado bi na kavu na tvrđavu. I ja se čudim što me drže nepotrebno. A imam neke nove ideje za bušilicu za podzemne vode. Znate li Vi nekoga tko dobro crta pa da nacrta ovu ideju iz moje glave?“ – pitao je. „Samo Vi ozdravite Vlado pa ćemo je nacrtati i izaći konačno na teren. Vi i ja ćemo napraviti još čudesa. Brinem se ja za Vas.“

„Vi za mene, Bog za Vas.“ – rek'o mi je i poklonio novi broj „Altera“, trebalo bi kupiti novu knjigu o ljekovitim blatima.

Mislila sam se vratiti čim prije za Knin, samo da svoju djecu odvedem u vodeni park, i vraćam se Vladi da nastavimo sa razgovorima. No voda je pobijedila svoju bitku nad Vladinim srcem a ja sam ostala sa kožnim dnevnikom prepunim pitanja za Vladu koja su mi se pojavila čitajući mnogobrojnu literaturu na koju me upućivao. A koga ću sada pitati da mi pojasni ovoliko nedoumica? Nema boljega rašljara od Vlade a Vlade više nema! Ma što Bože ne dignu koju budaletinu prije ovog mudrog čovjeka? Tko će mi odgovoriti na pitanja iz ovog lijepog kožnog rokovnika? Sve sam se ja to pitala i počela listati časopis koji mi je poklonio u bolnici kad vidim da je dopisao olovkom jedan izraz koji nikad nisam čula do tada. I pogledam na internetu što to znači  „Om Sai Ram“. Kaže – to je blagoslov.

Ako odgovorim na tvoju molitvu istoga časa,
To je iz razloga što testiram tvoju vjeru.
Ako ne odgovorim na tvoju molitvu istoga časa,
To je iz razloga što testiram tvoje strpljenje.
Ako uopće ne odgovorim na tvoju molitvu,
To je iz razloga što imam bolji plan za tebe.

:)

ponedjeljak, 14. srpnja 2014.

DALMATINSKI MASON MARIN OSNOVAO JEDINU SLOBODNU DRŽAVU NA SVIJETU


DALMATINSKI MASON MARIN
OSNOVAO JEDINU SLOBODNU DRŽAVU NA SVIJETU

 
Posljedne riječi Marina, po zanimanju slobodnog zidara sa Raba, cijeli svijet već 17 stoljeća shvaća kao neku vrstu svete zapovijedi. A Marin je, trenutak prije smrti, svojim sugrađanima izrekao slijedeću metaforu: „RELINQUO VOS LIBEROS AB UTROQUE HOMINE“ odnosno „OSTAVLJAM VAS SLOBODNIMA OD OBA MUŠKARCA“ misleći pri tom na dva najveća udava na svijetu – IMPERATORA i PAPU. Kad to reče, bila je 366 godina poslije Krista. Reče to, dakle, i umre jer se više ništa pametnije nije imalo za dodati. I bi tako!
E sada, ovo postaje zasigurno najveća enigma na ovome svijetu. Kako je Marin, naše gore list, uspio riješiti slobodu države San Marino za vjekove vjekova Amen. Jer zbilja, u najstariju republiku na svijetu – Lo Stato di San Marino – se nikada nisu petljali ni imperatori u svojim teritorijalnim osvajanjima niti pape u svojim suptilnim teritorijalnim osvajanjima a ako su igdje bili blizu i imperatori i pape, bili su blizu države San Marino. Ali nikada, niti jedan jedini od njih (a ne možemo reći da nisu imali „zdrave apetite“) da se usudi pokucati na vrata države San Marino i pitati „mi bi vas pod nas milom ili silom!“. Kako to?
Službena legenda kaže da je naš Marin otišao sa Raba trbuhom za kruhom u zaleđe Riminija (današnja, većinom, Italija) u potrazi za dobrim klesarskim poslovima i to zajedno sa svojim prijateljem Leonom, također sa Raba. Budući je bio iznimno vrstan majstor mason „ubrzo“ je prepoznat od strane biskupa Gaudentiusa, rodom iz današnje Turske,  nad kojim se uspješno proveo proces kristijanizacije pa mu je dodijeljena biskupija Rimini. Nagađa službena legenda nadalje, da je Marin možda utekao pred Dioklecijanovim persekucijama kršćana jer da je gorljivo prigrlio kršćanstvo a od Dioklecijana kršćanstvo nije mogao prakticirati u miru pa se, najviše zbog toga, otisnuo sa druge strane Jadranskog mora. Htio je orare i laborare umjesto non fare i laprdare a, navodno, se to nije moglo u Dalmaciji 4-og stoljeća. I tako se Marin povuče na brdo Titana i malo po malo osnuje najstariju republiku na svijetu službenog datuma 301 godine.
Ni prijatelj mu, Leon, nije sjedio skrštenih ruku. On se ustoličio kao pustinjak na susjednom brdu i udario temelje drugog oppiduma – današnjeg grada San Leo (u povijesti poznatog kao Montefeltro); predivnog utvrđenog grada. San Leo se, za razliku od San Marina, ne može podičiti kako je svojim građanima i pridošlicama osigurao – slatku slobodu. Dapače, poznat je upravo po svom kaštilu u kojem su mučeni i utamničeni neki od velikih umova iz prošlosti. Najpoznatiji od zatvorenika je nedvojbeno bio Conte Cagliostro, enigmatični alkemičar, koji je svoje posljednje dane na zemlji zaključio upravo u kaštilu San Leo.
No, da se vratimo našem Marinu. Od gorljivog ranog kršćana časnih namjera, progonjen i sam radi svoga vjerovanja i želje za prenošenjem Kristove poruke doživio je naš Marin 313. Milanski edikt. Jer nije Mediolanum na kraju svijeta bio a fama volat. A te godine kršćanstvo postaje, od progonjene religije, službena religija Rimskog Carstva. Naočigled, veselje za kršćanski progonjeni svijet. No, ako je ova vjera postala prava, nečije su tuđe vjere automatizmom postale krive. Sada se nije progonio Marin – kršćanin nego Lovre – poganin. I udrilo se po Lovri i majci i sestri njegovoj – radi vjere. Onda je Marin možda došao u posjet na Rab pa ugleda susjeda kako se Perunu moli da mu usjeve ogrije a Velesu potom da vodom ih poškropi ali šćepaju susjeda čim je krivovjerje pokazao i zatvore ga u zatvor sa ostalim krivovjernicima. „Ono put čega si poganine pogled upro nije Perun već Sveti Ilija a ona špilja nad kojom vodu moliš je Sveta Petka. I dok ti to ne dopre do poganog ti mozga, oladit ćeš malo u tamnici, ja ti kažem.“
Vrati se Marin u San Marino i, u samoći, zaključi o istobitnosti fenomena i formuli za slobodu: „OSTAVLJAM VAS SLOBODNE OD OBA MUŠKARCA“. I bi tako samo na malenoj površini od 60 kilometara kvadratnih. A zašto su to svi ispoštovali? Samo Bog to zna!

četvrtak, 5. lipnja 2014.

TROJA vs. KNIN


TROJA
“MIT O NEOSVOJIVOJ TVRĐAVI”

 “Dvije umjetnosti su promijenile izgled površine Zemlje,  arhitektura i poljoprivreda” zaključio je profesor Lethaby.

Prvo što će vam reći svaki turistički vodić, kada krenete u turistički obilazak Turske, jest nama neshvatljiv podatak – da je više od 90% turske zemlje poljoprivredno obrađeno tako da nam, na putovanju od gotovo 2000 kilometara autobusom, pokazuju kao nacionalni raritet, samo one površine koje se ne obrađuju.

Potom – arhitektura. Osim što su neprikosnoveni umjetnici u poljoprivredi, Turci su u posljednjim dekadama posebno brižni i prema svojim brojnim arheološkim nalazima na cijelom prostoru Male Azije.

Troja, na malom brežuljku Hisarliku, je jedno od takvih brižno uređenih arheoloških lokaliteta.
Slika 1. Troja – Trojanski drveni konj i antičke kanalizacijske cijevi
Na samom ulazu u arheološko nalazište Troja stoji ponosni tabelarni prikaz svih deset lokaliteta u Turskoj koji su pod zaštitom UNESCO-a kao svjetske kulturne baštine -  promišljena reklama i grupiranje nacionalnih lokaliteta pod zajedničkim nazivnikom iznimne kulturne baštine.
Slika 2. Pano sa prikazom 10 arheoloških lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a
I možda bi i povjerovali da je ovo Troja iz Homerovog epa budući su ga rijetki zapravo pročitali ali je teško provjerovati da je ovo Troja iz holivudskih filmova. Neosvojiva utvrda oko koje su se lomila koplja godinama i koja je izmamila daleko najmaštovitiju obmanu u svijetu ratovanja – trojanskog drvenog konja – zapravo je majušni obrambeni grad smješten na bežuljku visine 30 metara a u svom osnovnom opsegu je gradina promjera svega 100 metara. Kod nas bi se gradina tih gabarita svrstavala u srednje velika gradinska naselja. No da je to veličanstvena Troja sinulo je Škotu Charles MacLarenu nedavne 1822.g. što se nije libio detaljno opisati u svojoj maloj knjižici “Plan of Troy described” a od njegove ideje do toga da Turci na tom lokalitetu sada broje na tisuće posjetitelja i stotine tisuća dolara godišnje prošlo je, vjerovali ili ne, nepunih 200 godina.

Potom su “dokaz” da se radi o Troji učvrstila istraživanja ustrajnog i bogatog Nijemca Heinrich Schliemanna koji je, iako nije bio arheolog, uvjerio cijeli svijet da se upravo na malom brežuljku smjestila velika Troja.

Slika 3.Kamena rampa u Troji
 
Slika 4. Bunar u Troji opisan do najsitnijih detalja (Bunar datiran 300 g.p.n.e; originalna visina 37,50 m; trenutačna visina 27,65 m; ukupna dubina – nepoznata, renoviran 1994.)
U Troji se svaka bitnija građevina opisuje na panelu koji prikazuje njeno ime, dataciju, smještaj u prostoru te osnovnu namjenu provedbom ozbiljne inventarizacije arheoloških ostataka shvaćajući da “možemo voliti i cijeniti samo ono što poznamo i razumijemo” što posebno vrijedi za kulturnu baštinu.

 Posebno je zanimljiva “amaterska arheološka sonda” koju je u zemlji otvorio Schielmann u dubini od 15 metara. Sonda je zanimljiva iz barem dva razloga; prvi jest da nije napravljena prema pravilima struke, budući Schliemann nije bio arheolog, već po pravilima znatiželje, ustrajnosti pa možda i svojevrsnog kreativnog fanatizma no danas se upravo zbog svega navedenog ima svašta za vidjeti. Drugi razlog jest što se sa tog mjesta najbolje može vidjeti pitomost “neosvojive utvrde” koja je sa svih strana okružena nježnom trojanskom ravnicom pa se stiče dojam da su istu mogle osvojite malo bolje organizirane “babe o štapu”.

Slika 5. Schliemannova sonda sa detaljnim dvojezičnim opisom i prikazom smještaja u prostoru pitome trojanske nizine









































vs. KNIN
“MIT O VALORIZIRANOJ TVRĐAVI”

 “Nepoznavanje načela arhitekture i poljoprivrede nepovratno je uništilo ogromne površine republike Hrvatske.”


Prvo što će reći svaki turistički vodić gostima na proputovanju po Hrvatskoj jest njima neshvatljiv podatak – da je više od 90 % Hrvatske poljoprivredno neobrađeno tako da im na putovanju autobusom na svakih 200 kilometara pokažu, kao nacionalni raritet, jednu obrađenu parcelu a onda dugo opet ništa.

Potom – arhitektura. Time što nismo proveli ozbiljnu agrarnu reformu  iskoristivši bogom dane aluvijalne prostore kojih posebno obiluje šibensko-kninska županija svrstali smo se u redove čuvenih agrarnih amatera.

Knin, na velikom brdu Spas, je jedan od lijepo uređenih arheoloških lokaliteta.

Slika 6. Dijelić impresivnog obrambenog zida u ukupnoj duljini od 2 kilometra
Kninska tvrđava se smjestila na 345 metara nadmorske visine i 100 metara iznad samog grada a duga je impresivnih 470 metara i široka 110 m što je svrstava u redove najvećih i najsloženijih fortifikacija u Europi. Više puta rušena pa dograđivana kroz stoljeća, sadašnji izgled određuju posljednje značajnije intervencije u prostoru mletačkih arhitekata o čemu svjedoči i lijepi kameni reljef na samom ulazu u tvrđavu “Il leone allato”.

Slika 7. Kameni reljef sa prikazom lava na samom ulazu u tvrđavu
Službeno-lijena arheologija je kopala tek toliko duboko da odredi starost najstarijeg dijela tvrđave tzv. “Gornjeg Grada” ili povijesnog Castro Tnin na 9. stoljeće međutim da je bilo volje i želje á la manière de Schielmann pa da se kopalo malo dublje i ustrajnije vjerojatno bi se potvrdila višeslojnost ove prirodne ljepotice “velike gradine na prirodnoj litici okupane sa sedam rijeka slijedom Krke, Butižice, Orašnice, Kosovčice, Krčića, Radiljevac i Marčinkovac.” Jer tko za o vodama, znati će i slijedeće: kad ugledaš grad koji nosi sedmoglava aždaja, znaj da tom gradu moraš nakloniti do zemlje.

Budući su Turci na gradini visokoj tek 30 metara mogli iskopati devet Troja (devet arheoloških slojeva) u slučaju Castra Tnin bilo bi barem 14 Kninova, ali nedostaje i volje i želje i kopača a, nadasve, smisla za lijepotu.

Kninska tvrđava je besprijekorno uređena i u građevinskom i u hortikulturnom smislu no, osim osnovnog plana koji se nalazi na samom ulazu, nigdje se više ne obilježavaju niti opisuju građevine na koje se nailazi u dugoj šetnji njezinim prostranstvima koja može potrajati i nekoliko sati.



Slika 8 . Kamena rampa u Kninu

Slika 9.. Bunar u Kninu

(Bunar renoviran ali neopisan ni po periodu izgradnje niti po gabaritima)
Na tvrđavi su, pored nekoliko kamenih bunara, fascinantne i špilje koje su, naravno, neotkopane. Recimo samo da im se nazire početak ali se ne naslućuje dno a, po pričama lokalnog stanovništva, vodile su na puno lipih mista o kojima ne smin kazat ništa jer mi je došapnuto u velikom povjerenju  J
Slika 10 . Jedna od impresivnih špilja u tvrđavi kojoj se nazire početak ali ne i kraj (naravno neopisana i biospeleološki neobrađena)
Kninska tvrđava je, pored kilometarskog obrambenog zida, većim svojim dijelom prirodno nedostupna budući se brdo na koje se nasadila strmo spušta u samu Krku a u drugom dijelu se nišani sa ravnim platoom brda, vidi slučaja, koje se zove brdo Konj.

Mašta autora ovih redaka kaže slijedeće: “Mogao si osvojiti borgo Tnin samo preko brda Konj tako da vojske uđu preko kninskog (trojanskog) Konja, prođu ispod Krke pa podzemljem u špilje direktno na tvrđavu.”

Ali kažu hrvatski racionalisti: “Bio je već jedan slične mašte tvoje koji je tvrdio da je Troja u Gabeli. Zvao se Salinas Price ali mi ti ne podnosimo maštovite a nestručne šarlatane. Struka ti takve kod nas brzo istjera iz države.”

Zar ga niste fino dočekali i prepoznali potencijal njegove pripovijesti?” – pitam ja zbunjena. I još inzistiram: “Zar nije bolje da se vjeruje da je Troja u Gabeli? Znate ljudi, u Turskoj je Schliemann svojedobno dobio i moralnu i materijalnu podršku Sultana?”

Ajde mala, dimi!” kaže struka u Hrvata. “Mi ti samo vjerujemo da je Franjo Tuđman osvojio kninsku tvrđavu i da se Gospa u Međugorju javlja tri puta dnevno. Sve drugo nam je jako teško povjerovati!” Noblesse oblige....





petak, 23. svibnja 2014.

Gdje je blato slađe od meda?

„Gdje je blato slađe od meda?“ – pita se jednom starom albanskom poslovicom kad se želi otkriti istinskog lokalpatriota a taj, ako je zaista istinski, trebao bi odgovoriti kao iz topa: „Samo i isključivo u vlastitoj domovini!“
No, da je blato zaista slađe od meda, i da ovo nije tek pjesnička figura, znali su svi naši pradjedovi pred 2, 3 i više tisuća godina, kada bi vješto ograđivali plitke lagune u kojima se miješala slatka voda sa morskom vodom stvarajući onu treću, boćatu vrstu vode. A onda bi te plitke lagune, stanište brojnih riba i ribica, zapanjivale rimske putopisce koji bi opisivali prostore Ilirije te lakoću i umješnost sa kojom  naši pradjedovi „samo kupe ribe šetajući po plićacima prepunima riba“.
Jedan takav intaktni prostor sa još uvijek vidljivim antičkim zidom pod morem, star barem dvije tisuće godina,  koji je ograđivao plitku i muljevitu lagunu vidljiv je pored Nečujma na otoku Šolti Otopljenoj. Poznat je u narodu kao uvala Piškera (tal. peschiera – ribnjak) u kojoj je, kako kažu, bio smješten glavni ribnjak cara Dioklecijana.

Foto br. 1 – Uvala Piškera u Nečujmu (otok Šolta) – antički ribnjak Cara Dioklecijana
 Ako izuzmemo činjenicu da su tako ograđene lagune bile nepresušna antička hranilišta za veliki broj ljudi koji je naseljavao naše otoke i prostore uz obalu i onu još bolniju, da smo zaboravili da se na mjestima susreta slatke i slane vode dešavala „riblja gozba“ i onu, prestrašnu, da nam na otoke slatka voda danas dolazi isključivo metalnim podzemnim vodovodima iz obližnjih gradova jer pitku vodu rašljama više ne znamo locirati..... znači, ako izuzmemo ovaj „prehrambeni moment“ cijele priče, priča se nastavlja dalje u svojoj apsurdnosti!
Spomenuta blata su bila iznimna i po svojoj ljekovitosti. Koristile su ih starije dame „da izvuku reumu iz kostiju“ a nešto mlađe dame bi ih mazale po prednjem dijelu „da grudi ostanu čvrste k'o i blato ka'no se stvrdne“ il' pak da potaknu fertilnost svojih uterusa a danas, ova naša blata, koristi samo šaćica bistrih vremešnih Njemica koje žele nadmudriti vrijeme i nije im teško „potegnit“ iz Njemačke za omazat se ninskim ljekovitim blatom.
Grad Nin je nastao na jednoj od brojnih prirodnih laguna koju formira ušće rijeke Miljašić Jaruge te dva prirodna pjećšana spruda Ždriljac i Kraljičina plaža. Nekada velebni grad od 40.000 stanovnika sa najvećim rimskim hramom na našoj obali, danas je tek mali gradić čiji razbacani arhitektonski fragmenti tek najmaštovitijima mogu pomoći da naslute nekadašnju važnost Nina, kao velikog obredno - liječilišnog centra. No, kada vidite ono što je opstalo kroz tisućljeća, prirodna ljepota ninske plitke i ljekovitim blatom ispunjene lagune, shvatite zašto se upravo u Ninu nalazi najveći rimski hram; nekome se trebalo zahvaliti za blagodati u kojima je uživalo ninsko pučanstvo i svi oni koji su se dolazili liječiti peloidom – stručnim nazivom za iznimno ljekovito ninsko blato a sam hram je posvećen, logika nalaže, ili samo jednom od ženskih kultova koje simboliziraju Veliku Majku (Vlažnu) Zemlju ili, zbog dva svetišta (celle) podjednake veličine koje su jasno vidljive u tlocrtu hrama, Solarnom (muškom) i Lunarnom (ženskom) božanstvu, moguće Artemidi i Apolonu.

Foto broj 2. Ninska laguna – nepresušni izvor ljekovitog blata peloida
Ako nije postojalo prirodnih pješćanih sprudova, u vremenima Ilira su se takve blagodatne lagune ograđivale podmorskim kamenim zidovima koji su se nazivali ungradi. Jedan takav ungrad je sačuvan na otoku Zlarinu pored Šibenika. Cijelog dana bi se uvala otvorila prema moru da bi se, pred večer, središnji dio ungrada zatvorio dračom i tako bi se spriječio izlazak ribe u more. Mještani bi prošetali plitkom lagunom i ulovili večeru. Na žalost i na neznanje, cijela zlarinska laguna do ungrada je zabetonirana i sada taj dio predstavlja centar mjesta no, o tome što je zaista bila prvotna namjena prostora svjedoči naziv istoga – FINGAC (lat. fangus – blato).
Na kraju ovog kratkog izlaganja o velikoj temi za nasušnu je potrebu ne izuzesti ni splitski Poljud koji, tek malobrojni građani Splita znaju, ime dobiva po močvari ( tal. pallude – močvara ) a tek neki vremešniji od njih će se sjećati njegove slavne i glavne namjene - liječilišta Salone - a oni odista religiozni da se sadašnji franjevački samostan i crkva Sv. Ante nazivala Santa Maria de Pallude (Sveta Marija od Močvare). Toj ženskoj energiji Velike Majke Zamlje, na sreću, svjedoči jedno predivno ulje na platnu koje danas krasi lijevi zid crkve i to upravo verzija Majke Marije kao Virgin of Mercy koja, svojim plaštom, štiti stanovništvo a predstavlja bitan nastavak ženskog kulta fertilnosti nastavljajući se na Artemidu Iokheiru, onu po kojoj pljušte nebeske strelice.

A kad vidi Marija Milosrdna u kakve smo se budale pretvorili i kako smo devastirali naše svete, ljekovite i bogomdane prostore, izgradivši nogometna igrališta na lijekovitom blatu i kad se sjeti da smo cementom prekrili više od sto sumpornih ljekovitih vrela u Splitu čujem je kao da rezignirano ponavlja jednu drugu poslovicu: Kad si bolestan, i med ti je gorak!jer i milosrđe ima svoje granice a mi smo ih odavno probili u svim smjerovima.


ponedjeljak, 14. travnja 2014.

CALL ME SHAHMARAN


U jednom lijepom dijelu zemaljske kugle, koji nije silovan maskilističkim religijama, još se sjećaju naočitog i znatiželjnog mladića koji se spletom životnih okolnosti zatekao u jednoj špilji. Kažu da se zvao Camshab, da se šetao sa nekoliko prijatelja a da je špilja u koju su ušli bila prepuna meda. Prijatelji Camshabovi su hitro pokupili što se više meda moglo ponijeti a Camshab je zaostao za njima jer mu je pažnju, na mjesto meda, privukla čudna svjetlost koja se pomaljala iz pećine. Camshab je odlučio ostati u pečini i prokopati širi otvor kako bi utvrdio odakle dolazi čudno svjetlo. I tada je, kažu u narodu, ugledao skupinu zmija koje su zurile u istom smjeru a tek potom razabere Nju. Zvala se Shahmaran i ime joj objedinjuje shah, iranski naziv za kralja te mar-an, iranski naziv za zmije.
Shahmaran je u svom gornjem dijelu utjelovila prelijepu mudru i dobrohotnu ženu a od struka na dolje je utjelovila zmaja; perzijskog ejderha ili slavensku aždaju. I upravo zbog njene specifične fizičke pojavnosti odnos sa Camshabom se mogao bazirati isključivo na intelektu što ga je zadržalo u špilji duže no što ga je ijedna žena mogla zaokupiti nad zemljom, ukoliko ga nije nudila medom i orasima. Kažu da se zaljubio u njezine priče i da je bio opčinjen njome ali, kada mu više nije imala nijednu priču za ispričati (nit' ponuditi medom koji su njegovi prijatelji sebično pokupili) on se zaželio povratka među svoj narod. No kako je ipak bio svjestan da ima posla sa kraljicom, morao ju je upitati za dozvolu da je napusti što je ona, nevoljko, ipak odobrila upozorvši ga na dvije stvari: da o njihovom susretu ne pripovijeda nikome niti da ulazi u vodu. I on ode, a Ona ostane.
I nastavi živjeti Camshab među svojim ljudima sve do jednoga dana kada se sultan njegove zemlje ne razboli. Sultanov vezir se posavjetuje sa vračevima o mogućem lijeku za sultanovu bolest i potonji mu predskažu da ga može izliječiti samo meso pojedeno sa Kraljice Zmija kao i da ima jedna jedina osoba koja uopće pozna Kraljicu Zmija. „A kako ćemo doći do te osobe, koja pozna Kraljicu Zmija?“ – upitali su sultanovi ljudi. „Sazovite svoje građane i zatražite da uđu u vodu. Potom gledajte; onaj koji je upoznao Kraljicu Zmija, manifestirati će znak.“ I tako napraviše sultanovi ljudi a Camshab, čije se tijelo po prvi put prisilno ugura u vodu, odreagira baš kao kakav lakmus papir – pretvorivši se u zmiju - po cijeloj dužini koja je bila uronjena u vodu (rekli bi naši stari da ne možeš sakriti samo tri stvari na svijetu: istinu, kašalj i ljubav). Sultanovi ljudi skoče na Camshaba i, nakon neviđenog mučenja, primoraju mladića da pokaže put do voljene žene čije je meso moglo spasiti precijenjeni Sultanov život. I mladić povede konvoj sačinjen od vezira i vojnika ( sličan onome koji Isus srete nazvavši ga „slijepac slijepog vodi“) do špilje gdje je živjela Mudra Žena i prokaže joj dom.
Kada ih je ugledala nije se zapanjila niti trepnula a Camshabu je rekla mirno: „Znala sam da ćeš me izdati i da nećeš izdržati pritisak.“ a potom se obratila rulji željnoj da se dokopa njenog tijela da spasi službenog vladara. Jer koliko god je bila mudra, bila je naočigled krhka i nemoćna protiv svijetine, vojske i sultanovih vezira. Vidjevši da je stjerana u kut, pred očitom smrću koja joj je ušla kroz vrata pećine onoga dana kada je ugledala Camshaba, obrati se rulji riječima: „Tko pojede od mog repa, spoznati će sve stvari na ovome svijetu, a tko pojede od moje glave, umrijet će smjesta.“ I veziri i vojnici skoče na repicu nebi li se što prije premetnuli u mudrace a Camshab, u očaju i grizodušju, odluči umrijeti i zagrize lice voljene Kraljice Zmija. No, tu nastupa mysterium tremendum jer samo se tako može nazvati sve vezano sa mudrim pa još zmijama a uz to ženama. Jer, sa zmijama je sve upravo obratno ali, za razliku od nekih ljudi kojima se ne zna ni gdje im je glava a gdje guzica, kod zmija ako si promašio glavu – ode guzica. Jer upravo se desilo da je Shamaran jednostavno (onako po ženski)  – slagala – pa su svi oni koji su se tako lakomo nasadili na njenu repicu smrtno stradali u času a jedini čovjek kojega je željela spasiti (ali i  prethodno testirati je li spreman poginuti za nju) je preživio ugrizavši njeno lice.
Zato je u njenom narodu i danas zovu mudrom i to posebno u dva grada Adani i Mardinu. Slikaju njezin lik a djevojke ga stavljaju u spavaće sobe kao amajliju. Jer kada bismo mogli u jednom riječju opisati što je to mudrost ja bih rekla slijedeće:  Mudrost osigurava nepredvidivost a glupost predvidivost. Shahmaran je predvidjela i postupak svoga ljubavnika i vojske i vezira i sultana a da nije zakašljala. Niti jednom!
PS. A oni rijetki muškarci koji su kadri ugrist zmiju za lice postaju najbolji doktori na svijetu kao što je to bio slučaj sa Camshabom koji je postao Lokman Hekim, doktor koji liječi sve bolesti. A ostala velika većina muškaraca, ostaje usko specijalizirana za liječenje sam jedne bolesti a glavu Meduze može staviti samo na štit na mjestu gdje  Artemida drži raka.

Thanks for your courtesy and wisdom, Mustafa Turkay Isikan