petak, 23. svibnja 2014.

Gdje je blato slađe od meda?

„Gdje je blato slađe od meda?“ – pita se jednom starom albanskom poslovicom kad se želi otkriti istinskog lokalpatriota a taj, ako je zaista istinski, trebao bi odgovoriti kao iz topa: „Samo i isključivo u vlastitoj domovini!“
No, da je blato zaista slađe od meda, i da ovo nije tek pjesnička figura, znali su svi naši pradjedovi pred 2, 3 i više tisuća godina, kada bi vješto ograđivali plitke lagune u kojima se miješala slatka voda sa morskom vodom stvarajući onu treću, boćatu vrstu vode. A onda bi te plitke lagune, stanište brojnih riba i ribica, zapanjivale rimske putopisce koji bi opisivali prostore Ilirije te lakoću i umješnost sa kojom  naši pradjedovi „samo kupe ribe šetajući po plićacima prepunima riba“.
Jedan takav intaktni prostor sa još uvijek vidljivim antičkim zidom pod morem, star barem dvije tisuće godina,  koji je ograđivao plitku i muljevitu lagunu vidljiv je pored Nečujma na otoku Šolti Otopljenoj. Poznat je u narodu kao uvala Piškera (tal. peschiera – ribnjak) u kojoj je, kako kažu, bio smješten glavni ribnjak cara Dioklecijana.

Foto br. 1 – Uvala Piškera u Nečujmu (otok Šolta) – antički ribnjak Cara Dioklecijana
 Ako izuzmemo činjenicu da su tako ograđene lagune bile nepresušna antička hranilišta za veliki broj ljudi koji je naseljavao naše otoke i prostore uz obalu i onu još bolniju, da smo zaboravili da se na mjestima susreta slatke i slane vode dešavala „riblja gozba“ i onu, prestrašnu, da nam na otoke slatka voda danas dolazi isključivo metalnim podzemnim vodovodima iz obližnjih gradova jer pitku vodu rašljama više ne znamo locirati..... znači, ako izuzmemo ovaj „prehrambeni moment“ cijele priče, priča se nastavlja dalje u svojoj apsurdnosti!
Spomenuta blata su bila iznimna i po svojoj ljekovitosti. Koristile su ih starije dame „da izvuku reumu iz kostiju“ a nešto mlađe dame bi ih mazale po prednjem dijelu „da grudi ostanu čvrste k'o i blato ka'no se stvrdne“ il' pak da potaknu fertilnost svojih uterusa a danas, ova naša blata, koristi samo šaćica bistrih vremešnih Njemica koje žele nadmudriti vrijeme i nije im teško „potegnit“ iz Njemačke za omazat se ninskim ljekovitim blatom.
Grad Nin je nastao na jednoj od brojnih prirodnih laguna koju formira ušće rijeke Miljašić Jaruge te dva prirodna pjećšana spruda Ždriljac i Kraljičina plaža. Nekada velebni grad od 40.000 stanovnika sa najvećim rimskim hramom na našoj obali, danas je tek mali gradić čiji razbacani arhitektonski fragmenti tek najmaštovitijima mogu pomoći da naslute nekadašnju važnost Nina, kao velikog obredno - liječilišnog centra. No, kada vidite ono što je opstalo kroz tisućljeća, prirodna ljepota ninske plitke i ljekovitim blatom ispunjene lagune, shvatite zašto se upravo u Ninu nalazi najveći rimski hram; nekome se trebalo zahvaliti za blagodati u kojima je uživalo ninsko pučanstvo i svi oni koji su se dolazili liječiti peloidom – stručnim nazivom za iznimno ljekovito ninsko blato a sam hram je posvećen, logika nalaže, ili samo jednom od ženskih kultova koje simboliziraju Veliku Majku (Vlažnu) Zemlju ili, zbog dva svetišta (celle) podjednake veličine koje su jasno vidljive u tlocrtu hrama, Solarnom (muškom) i Lunarnom (ženskom) božanstvu, moguće Artemidi i Apolonu.

Foto broj 2. Ninska laguna – nepresušni izvor ljekovitog blata peloida
Ako nije postojalo prirodnih pješćanih sprudova, u vremenima Ilira su se takve blagodatne lagune ograđivale podmorskim kamenim zidovima koji su se nazivali ungradi. Jedan takav ungrad je sačuvan na otoku Zlarinu pored Šibenika. Cijelog dana bi se uvala otvorila prema moru da bi se, pred večer, središnji dio ungrada zatvorio dračom i tako bi se spriječio izlazak ribe u more. Mještani bi prošetali plitkom lagunom i ulovili večeru. Na žalost i na neznanje, cijela zlarinska laguna do ungrada je zabetonirana i sada taj dio predstavlja centar mjesta no, o tome što je zaista bila prvotna namjena prostora svjedoči naziv istoga – FINGAC (lat. fangus – blato).
Na kraju ovog kratkog izlaganja o velikoj temi za nasušnu je potrebu ne izuzesti ni splitski Poljud koji, tek malobrojni građani Splita znaju, ime dobiva po močvari ( tal. pallude – močvara ) a tek neki vremešniji od njih će se sjećati njegove slavne i glavne namjene - liječilišta Salone - a oni odista religiozni da se sadašnji franjevački samostan i crkva Sv. Ante nazivala Santa Maria de Pallude (Sveta Marija od Močvare). Toj ženskoj energiji Velike Majke Zamlje, na sreću, svjedoči jedno predivno ulje na platnu koje danas krasi lijevi zid crkve i to upravo verzija Majke Marije kao Virgin of Mercy koja, svojim plaštom, štiti stanovništvo a predstavlja bitan nastavak ženskog kulta fertilnosti nastavljajući se na Artemidu Iokheiru, onu po kojoj pljušte nebeske strelice.

A kad vidi Marija Milosrdna u kakve smo se budale pretvorili i kako smo devastirali naše svete, ljekovite i bogomdane prostore, izgradivši nogometna igrališta na lijekovitom blatu i kad se sjeti da smo cementom prekrili više od sto sumpornih ljekovitih vrela u Splitu čujem je kao da rezignirano ponavlja jednu drugu poslovicu: Kad si bolestan, i med ti je gorak!jer i milosrđe ima svoje granice a mi smo ih odavno probili u svim smjerovima.


Nema komentara:

Objavi komentar