Pradavni ostaci ofiolatrije: ODISEJA PO VITRINOJ PEĆINI (CYSTA MISTICA)

Teško bi se u našem dobu ime brda Vitrenik kod Ciste Velike u imotskoj krajni moglo povezati sa ičim osim sa vjetrom. No, zapravo se radi o pradavnom mjestu ofiolatrije (grč. ofis-zmija, latreia-obožavanje, poštivanje zmija) i kultnom mjestu zaboravljene religije naših pradjedova. Jer obremenjeni proučavanjem rimskih i grčkih panteona te kristijanizacijom naših svetih prostora, zaboravismo posve podučiti djecu o slavenskom panteonu. Postadosmo naime „veće Pape od samoga Pape“ i doslovniji od Vatikana za razliku od Talijana koji, sa cijelim Vatikanom u središtu Italije, sa neskrivenim ponosom podučavaju djecu o bogovima rimskog panteona: Afroditama, Apolonima, Marsovima i Vulkanima. Mi bogove svojih pradjedova ne smijemo niti spomenuti u strahu od Božije odmazde kao da se jedan Bog nadvio nad Vatikanom u Italiji a drugi Bog nad filijalom u Hrvatskoj.

Nasreću postoje mjesta kao što su Vitrenik kod Ciste Velike čije ime svjedoči o štovanju staroindijskog božanstva kojeg spominje jedan od najstarijih religijskih tekstova na indoeuropskom jeziku, Rigveda, pred gotovo 4000 godina. Vritra je ogromna zmija odnosno zmaj koji ima moć nad vodom te, zadržavajući vodene tokove, uzrokuje duga sušna razdoblja. Kod starih slavena se ovaj bog voda i podzemlja nazivao Veles. Glavni protivnik mu je Indra, gospodar kiša i munja, koji je prema legendi prošao svih 99 Vritrinih utvrda te izvojevao konačnu bitku nad aždajom, oslobađajući vode svijeta. U starih slavena se ovaj bog munja nazivao Perun. Mitološkom borbom Peruna i Velesa predstavljao se, na briljantan način, prirodni koncept silne i neodvojive korelacije vode i vatre koji još uvijek nismo shvatili jer ne shvaćamo da treba napustiti onu očitu „gdje ima dima ima i vatre“ a shvatiti onu manje očitu „gdje ima vode ima i vatre“. I tako, u nježnom isčekivanju da fizičari dokažu fenomen koji je našim pradjedovima bio jasan kao dan, mi vatru tražimo u dimu i ne vidimo ništa. Od dima!

Vitrenik, kao i špilja unutar njega, prastare su raskošne odaje Velesove. Ljepota špilje, koja se u narodu naziva Ikovača, upravo je zapanjujuća. Ulaz u samu špilju nalik na magične portale isklesane u stijeni koji daju naslutiti da se radi o jako bitnim prostorima razgraničenja dvaju svjetova – svijeta svjetla i svijeta tame. Visoki zidovi špilje prevučeni su „tankom kožom“ na kojoj se vidi svaka kapilara. Prelaskom u dublje djelove špilje shvati se ubrzo da se nalazite u magičnom vrtu prepunom tankih stalaktita i debeljuškastih stalagmita koji bi, da nije jakog snopa svjetlosti iz najnovije generacije Maglite baterija, uplašili i puno veće junake. Debeljuškasti stalagmiti , u pojedinim djelovima špilje, postaju bajkoviti slapovi pod čijim su se nogama formirali omanji bazeni sa bisernom vodom i tako svjetlucavim perlama koje se mogu pronaći samo u hypogeumima od najboljeg formata. Aždajama, koje su legende smještale u ove prostore, prinosili su se kolačići od meda kada bi naše prabake dolazile moliti za fertilnost a svete zmije su pak prenosili u mističnim košarama ili ciste mystice baš kao što je i cijeli Vitrenik smješten u veliku cistu.

Nevoljko se izlazi iz ovakvih hypogeuma, mjestima uspješne distorzije i vremena i prostora, u kojima od pamtivijeka vlada zaboravljena ženska energija, srebrna kao Mjesec. Ovo su ujedno i jedini prostori u kojima možete doživiti iskustvo „kiše iz kamena“ čije podzemne pare, prema Aristotelu, stvaraju metale.

A ukoliko niste sigurni da su ovo Velesove odaje, i da je ime Cista Velika tek slučajni naziv, kada izađete iz špilje ugledati ćete prostore njegovog najljućeg suparnika na vrhu Biokova – Sv. Juru i Sv. Iliju, prekrštenog praslavenskih Peruna i Perunića koji, kako god da se nazivali kroz povijest i vrijeme, gromove iz ruke nisu vadili. Predstavljaju suhoću, mušku solarnu energiju a sunce ohladiti može samo voda. Kome bilo pravo a kome krivo, tako jest, od pamtivijeka.