IN MEMORIAM: Umro je Vladimir Pokrajac – umjetnik otkrivanja izvora vode

IN MEMORIAM: Umro je Vladimir Pokrajac – umjetnik otkrivanja izvora vode

Samo dobri poznavatelji vode i njezinih tokova znaju jednu neobičnu a, naizgled, beznačajnu karakteristiku vode:  ako voda teče između dva obronka od kojih je jedan manje strm a suprotni strmiji, voda će se uvijek prikloniti strmijem obronku. Sada, ako je taj strmi obronak gotovo okomit na vodeni tijek kao u slučaju toka Krke pod okomicom kninske tvrđave, tada  voda doslovno oplahuje strmi obronak a „bježi“ od onog blagog.

Ljudi, za razliku od vode, nisu tako inteligentni. Češće ih privlači blagost i nekarakternost za razliku od stamenosti i čvrstoće; slabiće oplahuju radije no one koji stoje uspravno.

Kada sam upoznala Vladimira Pokrajca, rekli bi ljudi, bilo je već prekasno. Prekasno za sve ono što sam ga htjela pitati i prekasno za vidjeti ga kako radi na terenu. A radio je slijedeće: u 25 godina svoga rada našao je preko 1000 izvora žive vode za potrebe domaćinstava u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj. Tek što smo pitali prvog slučajnog prolaznika u Biskupiji tko je najbolji rašljar kninske krajne, bez zadrške je odgovorio, Pokrajac iz Knina. „I meni je naš'o vodu.“ Ni prvi ni posljednji čovjek koji mi je u zadnja dva mjeseca hvalio Pokrajca iz Knina. I nazvala sam ga. „Dođite gospođo slobodno pa ćemo na teren da Vam pokažem kako radim.“ No kada sam došla u posjet barba Vlado je sjedio u stolici poduprt sa puno jastuka i jedva je disao. Odmah sam promislila da od izlaska na teren neće biti ništa do daljnjega što i nije bila, pokazalo se, nikakva šteta jer je barba Vladin um bio takve bistrine da sve ono o čemu je pričao ostane trajno urezano u moju memoriju bez izlaska na teren. Pokazivao je, s ponosom, svoje različite rašlje; od sofisticiranih Farkaševih radiestezijskih setova do posve običnih metalnih opruga. Sve su ludovale u njegovim rukama! Nikakvu informaciju nije zadržavao za sebe. „Gospođo pišite ovo, nabavite ove knjige, pogledajte ovaj video. A kada idući put dođete, dođite sa velikim autom da mogu lakše sjesti pa idemo na teren. Pokazat ću Vam kako radim.“ Sjećao se čak točne stranice Pelagićevog riječnika od 300 stranica na kojoj piše o vodama. I provjerila sam. 17. Stranica – O VODAMA. Takva je bila Vladina memorija.

Fascinirana, dolazila sam i drugi i treći put. Nikada međutim sa većim autom jer sam procijenila za razliku od barba Vlade, da on na teren više neće skoro ne desi li se medicinsko čudo. A čudo bi podrazumijevalo da mu se prestane sakupljati toliko vode oko srca koja mu je cor divinum postepeno pretvarala u cor bovinum. No voda hoće što voda hoće a ona i on cijeli su život proveli u čudesnoj simbiozi; vladao je Vlado vodom ali vladala je i voda Vladom, uvijek se priklanjavši onima koji čvrsto stoje. Zato bi se od srca nasmijao kada bih mu rekla da ga voda toliko voli da ga guši. Baš kao i neke ljubavi čudne.

Drugi put je i Vlado zaključio da nije baš pametno izlaziti na teren i to samo zato što sam ja došla sa malim autom. Idući put, obećala sam mu, dolazim sa velikim i krećemo. No dobro, kada ste već prevalili put vidite kako reagiraju te rašlje u mojim rukama. I jedva se Vlado pridigao na noge od kojih je jedna kraća cijeli život i sa običnom oprugom krene put televizora a rašlja, poput najjače nategnute opruge, priljubi mu se na prsa. Nije bilo načina da odvojiš njega i rašlju. „Samo probajte gospođo zaustaviti ovo njeno gibanje. Probajte sa obe ruke ako uspijete.“ I probala ja, nadobudna, zaustaviti rašlju u njegovim rukama sa obe svoje snažne ruke – posve bezuspješno. A Vlado se samo smijao. Sjetio se policajaca koji su se pojavljivali nekoliko puta na njegovim vratima sa radnim nalogom „privesti šarlatana“ a uvijek bi mu, priča Vlado, na kraju „istrage“ oni morali platiti janjetinu. I smije se!

Treći sam ga put posjetila prema dogovoru jednog popodneva u 15 sati. „Ovaj put“ – rekao mi je na telefon – „stvarno idemo na teren. Dosta je bilo teorije.“ Kada sam došla, njegova supruga Ana mi se ispričala što smo uzalud putovali iz Splita. Vlado je imao respiratornu krizu i odvela ga je Prva Pomoć prije dva sata.

Četvrti put sam ga posjetila u kninskoj bolnici. „Pa Vlado što radite više u bolnici toliko dana?“ – nastojala sam ga razveseliti. „Zašto nećete sa nama na tvrđavu da popijemo kavu?“ Nasmijao bi se: „ E rado bi na kavu na tvrđavu. I ja se čudim što me drže nepotrebno. A imam neke nove ideje za bušilicu za podzemne vode. Znate li Vi nekoga tko dobro crta pa da nacrta ovu ideju iz moje glave?“ – pitao je. „Samo Vi ozdravite Vlado pa ćemo je nacrtati i izaći konačno na teren. Vi i ja ćemo napraviti još čudesa. Brinem se ja za Vas.“

„Vi za mene, Bog za Vas.“ – rek'o mi je i poklonio novi broj „Altera“, trebalo bi kupiti novu knjigu o ljekovitim blatima.

Mislila sam se vratiti čim prije za Knin, samo da svoju djecu odvedem u vodeni park, i vraćam se Vladi da nastavimo sa razgovorima. No voda je pobijedila svoju bitku nad Vladinim srcem a ja sam ostala sa kožnim dnevnikom prepunim pitanja za Vladu koja su mi se pojavila čitajući mnogobrojnu literaturu na koju me upućivao. A koga ću sada pitati da mi pojasni ovoliko nedoumica? Nema boljega rašljara od Vlade a Vlade više nema! Ma što Bože ne dignu koju budaletinu prije ovog mudrog čovjeka? Tko će mi odgovoriti na pitanja iz ovog lijepog kožnog rokovnika? Sve sam se ja to pitala i počela listati časopis koji mi je poklonio u bolnici kad vidim da je dopisao olovkom jedan izraz koji nikad nisam čula do tada. I pogledam na internetu što to znači  „Om Sai Ram“. Kaže – to je blagoslov.

Ako odgovorim na tvoju molitvu istoga časa,

To je iz razloga što testiram tvoju vjeru.

Ako ne odgovorim na tvoju molitvu istoga časa,

To je iz razloga što testiram tvoje strpljenje.

Ako uopće ne odgovorim na tvoju molitvu,

To je iz razloga što imam bolji plan za tebe.

:)

DALMATINSKI MASON MARIN OSNOVAO JEDINU SLOBODNU DRŽAVU NA SVIJETU

DALMATINSKI MASON MARIN

OSNOVAO JEDINU SLOBODNU DRŽAVU NA SVIJETU

 

Posljedne riječi Marina, po zanimanju slobodnog zidara sa Raba, cijeli svijet već 17 stoljeća shvaća kao neku vrstu svete zapovijedi. A Marin je, trenutak prije smrti, svojim sugrađanima izrekao slijedeću metaforu: „RELINQUO VOS LIBEROS AB UTROQUE HOMINE“ odnosno „OSTAVLJAM VAS SLOBODNIMA OD OBA MUŠKARCA“ misleći pri tom na dva najveća udava na svijetu – IMPERATORA i PAPU. Kad to reče, bila je 366 godina poslije Krista. Reče to, dakle, i umre jer se više ništa pametnije nije imalo za dodati. I bi tako!

E sada, ovo postaje zasigurno najveća enigma na ovome svijetu. Kako je Marin, naše gore list, uspio riješiti slobodu države San Marino za vjekove vjekova Amen. Jer zbilja, u najstariju republiku na svijetu – Lo Stato di San Marino – se nikada nisu petljali ni imperatori u svojim teritorijalnim osvajanjima niti pape u svojim suptilnim teritorijalnim osvajanjima a ako su igdje bili blizu i imperatori i pape, bili su blizu države San Marino. Ali nikada, niti jedan jedini od njih (a ne možemo reći da nisu imali „zdrave apetite“) da se usudi pokucati na vrata države San Marino i pitati „mi bi vas pod nas milom ili silom!“. Kako to?

Službena legenda kaže da je naš Marin otišao sa Raba trbuhom za kruhom u zaleđe Riminija (današnja, većinom, Italija) u potrazi za dobrim klesarskim poslovima i to zajedno sa svojim prijateljem Leonom, također sa Raba. Budući je bio iznimno vrstan majstor mason „ubrzo“ je prepoznat od strane biskupa Gaudentiusa, rodom iz današnje Turske,  nad kojim se uspješno proveo proces kristijanizacije pa mu je dodijeljena biskupija Rimini. Nagađa službena legenda nadalje, da je Marin možda utekao pred Dioklecijanovim persekucijama kršćana jer da je gorljivo prigrlio kršćanstvo a od Dioklecijana kršćanstvo nije mogao prakticirati u miru pa se, najviše zbog toga, otisnuo sa druge strane Jadranskog mora. Htio je orare i laborare umjesto non fare i laprdare a, navodno, se to nije moglo u Dalmaciji 4-og stoljeća. I tako se Marin povuče na brdo Titana i malo po malo osnuje najstariju republiku na svijetu službenog datuma 301 godine.

Ni prijatelj mu, Leon, nije sjedio skrštenih ruku. On se ustoličio kao pustinjak na susjednom brdu i udario temelje drugog oppiduma – današnjeg grada San Leo (u povijesti poznatog kao Montefeltro); predivnog utvrđenog grada. San Leo se, za razliku od San Marina, ne može podičiti kako je svojim građanima i pridošlicama osigurao – slatku slobodu. Dapače, poznat je upravo po svom kaštilu u kojem su mučeni i utamničeni neki od velikih umova iz prošlosti. Najpoznatiji od zatvorenika je nedvojbeno bio Conte Cagliostro, enigmatični alkemičar, koji je svoje posljednje dane na zemlji zaključio upravo u kaštilu San Leo.

No, da se vratimo našem Marinu. Od gorljivog ranog kršćana časnih namjera, progonjen i sam radi svoga vjerovanja i želje za prenošenjem Kristove poruke doživio je naš Marin 313. Milanski edikt. Jer nije Mediolanum na kraju svijeta bio a fama volat. A te godine kršćanstvo postaje, od progonjene religije, službena religija Rimskog Carstva. Naočigled, veselje za kršćanski progonjeni svijet. No, ako je ova vjera postala prava, nečije su tuđe vjere automatizmom postale krive. Sada se nije progonio Marin – kršćanin nego Lovre – poganin. I udrilo se po Lovri i majci i sestri njegovoj – radi vjere. Onda je Marin možda došao u posjet na Rab pa ugleda susjeda kako se Perunu moli da mu usjeve ogrije a Velesu potom da vodom ih poškropi ali šćepaju susjeda čim je krivovjerje pokazao i zatvore ga u zatvor sa ostalim krivovjernicima. „Ono put čega si poganine pogled upro nije Perun već Sveti Ilija a ona špilja nad kojom vodu moliš je Sveta Petka. I dok ti to ne dopre do poganog ti mozga, oladit ćeš malo u tamnici, ja ti kažem.“

Vrati se Marin u San Marino i, u samoći, zaključi o istobitnosti fenomena i formuli za slobodu: „OSTAVLJAM VAS SLOBODNE OD OBA MUŠKARCA“. I bi tako samo na malenoj površini od 60 kilometara kvadratnih. A zašto su to svi ispoštovali? Samo Bog to zna!